Zašto su zakazali ruski protuzračni sustavi u Venezueli?

Glavni dio venezuelanske protuzračne obrane čine ruski sustavi kojima se venezuelanski vlastodržac Nicolas Maduro hvalio još nekoliko mjeseci prije američke vojne operacije. No protuzračni sustavi iz Rusije pokazali su se neučinkovitima, piše Deutsche Welle.

General Dan Caine, predsjednik Združenog stožera Sjedinjenih Američkih Država, priopćio je da je u operaciji u Venezueli sudjelovalo više od 150 borbenih i izvidničkih zrakoplova, među njima borbeni avioni F-35, strateški bombarderi B-1 i borbeni helikopteri. Zahvaljujući brzom onesposobljavanju protuzračne obrane venezuelanskog glavnog grada Caracasa izbjegnuti su gubici, rekao je Caine.

„Očito ruski protuzračni sustavi nisu funkcionirali baš tako dobro“, izjavio je američki ministar obrane Pete Hegseth u govoru pred američkim vojnicima.

Koji su sustavi trebali štititi Venezuelu?

Tehnički gledano, ruski sustavi mogli su daleko bolje funkcionirati, smatra austrijski vojni povjesničar Markus Reisner. „Radilo se o savršenoj kombinaciji više faktora iz Supresije neprijateljske protuzračne obrane (SEAD) i kibernetičkih napada na sustav zapovijedanja i upravljanja protuzračnom obranom", objašnjava Reisner za DW. I dodaje da je tu veliku ulogu odigralo i prikupljanje informacija koje su provele američke tajne službe CIA i DIA.

Prema Štokholmskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja (SIPRI), Rusija je samo između 2008. i 2014. Venezueli isporučila tri sustava tipa Buk-M2 i S-300VM Antey-2500 te jedanaest moderniziranih tipa S-125 Pečora-2 M Venezueli. Za to je 2015. tadašnjem ruskom ministru obrane Sergeju Šojguu u Venezueli dodijeljen orden za nacionalnu sigurnost.

No podaci SIPRI-ja nisu potpuni zbog netransparentnog izvještavanja o izvozu oružja. Stručnjaci procjenjuju da je Venezuela zapravo raspolagala s još više ruskih sustava protuzračne obrane različitog dometa. U posljednjih 20 godina Venezuela je nabavila najmanje 17 velikih raketnih sustava protuzračne obrane i brojne prijenosne sustave protuzračne obrane iz Rusije te je tako izgradila jednu od najgušćih višeslojnih protuzračnih obrana u Latinskoj Americi.

U listopadu 2024. Rusija je, prema izvještajima, isporučila dodatne protuzračne sustave tipa Pancir i Buk-M2 te prijenosne protuzračne sustave tipa Igla-S kojima se Maduro hvalio. „Svaka vojska na svijetu poznaje razornu moć rakete Igla-S, a Venezuela raspolaže s najmanje 5.000 takvih raketa", izjavio je u listopadu 2025.

„Venezuelanska protuzračna obrana, koja se temelji na ruskim sustavima, a kombinirana je s kineskim radarskim sustavom za otkrivanje zračnih napada, bila je najjača u Latinskoj Americi, što i nije iznenađenje jer većina zemalja na tom kontinentu ne strahuje od zračnih napada“, izvještava vojni stručnjak Jurij Fjodorov za DW.

Što se dogodilo s protuzračnom obranom tijekom američkog napada?

Američka vojna operacija započela je kibernetičkim napadom koji je onesposobio velik dio opskrbe električnom energijom Caracasa i omogućio 150 američkih zrakoplova, dronova i helikoptera da se neopaženo približe glavnom gradu. Kako bi se osigurao koridor, prema listu Washington Post, napadnuto je šest protuzračnih postrojenja koja su trebala pokrivati Caracas. Među pogođenima bili su između ostalih luka La Guaira, zrakoplovna baza La Carlota, vojna baza Fuerte Tiuna, zračna luka Higuerote i komunikacijski centar El Volcan smješten na planini. Prema objavljenim snimkama, najmanje dva lansera raketa Buk bila su uništena.

Osim toga, zapadni vojni stručnjaci utvrdili su da je znatan dio protuzračne obrane bio neoperativan zbog višegodišnjeg lošeg održavanja i nedostatka rezervnih dijelova – ali i zato što Rusija nije ispunila svoje obveze vezane uz popravke i modernizaciju. Posljedično, u trenutku američkog napada bila je funkcionalna samo mala komponenta nominalno postojećih sustava.

Washington Post je u listopadu izvijestio da je Maduro, suočen s američkom vojnom prisutnošću u Karibima, zatražio od Rusije i Kine pojačanje venezuelanske vojske raketama, dronovima, radarima i zrakoplovima. Međutim, Moskva se posljednjih godina sve manje zanimala za Venezuelu, a očito iz Rusije ni u aktualnoj krizi nema veće podrške.

Američka operacija, koja je ukupno trajala dva sata, naposljetku je dovela do zarobljavanja Madura – bez gubitaka za američku vojsku. Samo je jedan helikopter oštećen, ali se ipak uspio vratiti u svoju bazu.

Zašto je venezuelanska protuzračna obrana zakazala?

Jurij Fjodorov pripisuje neuspjeh venezuelanske protuzračne obrane uporabi najnovije generacije američkih lovaca-bombardera F-35 i F-22. „Te je letjelice pete generacije vrlo teško locirati radarom. Teoretski, mogli su isključiti protuzračnu obranu i uništiti je iz zraka, kao što se dogodilo u Iranu tijekom dvanaestodnevnog rata. Zrakoplovi pete generacije relativno lako mogu savladati protuzračnu obranu, pa i ruske sustave S-400“, kaže vojni stručnjak.

Protuzračni sustavi na zemlji, osobito ruski, nisu dovoljno jaki protiv modernih bombardera, izjavio je vojni stručnjak Daniel Bachmat za časopis The Telegraph. Prema njegovim riječima, protuzračni sustavi ne mogu se suprotstaviti kombinaciji izviđanja u stvarnom vremenu, elektroničkog ratovanja i preciznog naoružanja. Nadalje, stručnjaci ukazuju na brdoviti teren Caracasa kao dodatni problem. Ruski protuzračni sustavi projektirani su za ravničarski teren, navodi The Telegraph.

Uz tehničke nedostatke venezuelanske protuzračne obrane, odlučujuću je ulogu odigralo i to što je vojska bila nesposobna reagirati na napad. Prema američkom časopisu Defense Blog, SAD je napao ključne zapovjedne i komunikacijske centre, što je dovelo do dezorganizacije u jedinicama protuzračne obrane i kopnenim snagama. Nekoliko sati nakon napada nisu se mogle uočiti koordinirane akcije.

No Jurij Fjodorov smatra da je glavni razlog neuspjeha venezuelanske protuzračne obrane ljudska pogreška. „Nije riječ toliko o tehničkim sposobnostima jedne ili druge strane, nego prije o tome da su venezuelanske oružane snage jednostavno prespavale i nisu očekivale napad“, navodi Fjodorov.

S time se slaže i Markus Reisner. Iako izvozne verzije ruskih protuzračnih sustava imaju ograničene sposobnosti, odlučujući faktor nisu sami oružani sustavi nego njihovi operateri.